Kako izgubiti prijatelja…

...u manje od 10 dana.

Ovo će biti jedan vrlo ranjiv post i to na hrvatskom jeziku. Već me pola godine vuče da pišem na hrvatskom jer na njemu mogu biti još više svoja. S druge strane već me pola godine uopće ne vuče da pišem. Manjak inspiracije? Definitivno ne manjak događanja i unutarnjih i vanjskih previranja.

Sigurno ste gledali ili barem čuli za Film kako izgubiti frajera u 10 dana. U njemu ona nešto želi njega odbiti od sebe, on je nešto uvjeren da u 10 dana nju može navesti da se zaljubi u njega. Kad malo bolje razmislim, dosta dobra metafora za moj dosadašnji ljubavni život. On je nešto na početku ultra zaljubljen i za nju, zbog nje, on učinio bi sve, dao bi joj i sredinu palačinke jer je ona tako super. Onda se ona zaljubi preko ušiju i onda on skuži da ne mora više toliko davati jer je ona već zakačena, a ona - ona brate ne zna sebe voljeti pa će se davati još više i više i više dok se ne razboli i ne izgori, jer ona razumije. Ona sve razumije, razumije sebe, razumije njega, glumi psihologa, glumi majku, glumi ženu, glumi bestsellera koji će ti promijeniti život. Da znaš da se ona može staviti u njegove cipele, razumije težinu situacije, njegov karakter i bolnu prošlost, traume i rane iz djetinjstva, loš odnos s roditeljima, zajebanu natalnu kartu i planete koje su u retrogradu pa nije baš sada povoljni trenutak. I sve ona nešto glumi i razumije, umjesto da samo bude svoja i kaže, gle ovo sam ja, pa ti oš, neš, bangladeš. Ali onda... ali onda... što ako sam previše? Ili nedovoljno? Što ako me ostavi? I što ako ostanem sama jer ono što ja zbilja jesam nitko neće voljeti. Zvuči poznato?

Ajde da nešto jasno kažem - ovo nije tekst o neuspjelim romantičnim vezama, ovo je tekst o svim odnosima. I dok mi je prije to bilo jasno vidljivo jedino kroz romantične odnose, sada počinjem to uočavati posvuda, a pogotovo u prijateljstvima. 

Već je kasno navečer, a ja sam kronično umorna i vrlo rado bih otišla spavati, ili barem odmorila glavu nakon cijelog dana uz šalicu finog kakaosita, e ali sada baš ne mogu. Ne sad, kad napokon imam potrebu pisati, nakon toliko vremena. Zove me da pišem i tko sam ja da si kažem ne. A ovaj post će taman biti o tome da se kaže NE. I strahu od odbacivanja.

Nakon što sam večeras uspjela staviti svoju dobrobit i potrebe na prvo mjesto nakon mjesec dana borbe same sa sobom, lijepo sam se isplakala u tušu. Jer i kad kažem nekome ne kako bih sebi rekla da, i dalje me boli taj gubitak osobe s druge strane jednadžbe. A osobu jesam izgubila, barem za sada. Self-love mi stvarno nikada nije bila jača strana.

Često sam znala oko ljudi hodati ko po jajima, u prijateljstvima, vezama, u školi, doma kod svojih, samo da nekom slučajno ne dirnem u krivu žicu pa ta osoba bude razočarana sa mnom i onda skuži da joj ja ne trebam pa ode i ja ostanem sama i povrijeđena, i vrlo vjerojatno s novom dozom nepovjerljivosti prema ljudima i životu. 

A što se ustvari događalo, ja živeći svoju istinu, nekog trigeriram, as we all do - i dok nije moja odgovornost razriješiti tuđi trigger, niti sam ja u tom trenutku nešto krivo napravila, toliko sam se vezala za vanjsko odobravanje da mi se napuštanje od strane te osobe čini nezamislivo i bolno i pod svaku cijenu želim to izbjeći. A znaš kaj, unatoč inicijalnoj boli, znam da se isplati zauzeti za sebe čak i pod cijenu gubitka, jer ako osoba treba ostati u tvom životu, potrudit će se razumjeti i ona tebe. To su pravi, dugovječni i iskreni odnosi, i to su jedini odnosi koje želim imati u svom životu. Ljudi će zajebati, sjebati, zaliječiti i ispričati se. Ljudi će imati vlastite slijepe točke, neće sami sebe vidjeti dobro, možda sad, možda nikad. Neki će s vremenom shvatiti zašto su se stvari događale kako su se događale, narasti, sazrijeti, promijeniti se i po potrebi ispričati pa makar prošlo sto godina. A opet, neki neće nikad jer nemaju kapaciteta. Nije svačiji život isti, nisam to prije shvaćala i ovim putem se ispričavam svima, a pogotovo svojim najbližima što sam ih godinama tjerala da rade na sebi, iako to očito nije dio njihovog puta na način kao što je dio mojeg. I ta moja spoznaja je trebala vremena da ju uvidim.

Hajmo se vratiti na riječ NE. Ponekad se i pokušam staviti na prvo mjesto, ali ako naiđem na ikakvo razočaranje s druge strane, ili bilo kakav osjećaj koji nije razumijevanje, nerijetko me počne prati osjećaj krivnje i dužnosti pa se vratim nazad u vlastitu neravnotežu. Mislim si, okej ajde, ovo je zadnji put, budem sebi oprostila kaj tuđu dobrobit trenutno stavljam ispred svoje. Kaj, pa mogu ja to podnijeti još jednom, ak sam tak cijeli život, ajde budem se voljela više sljedeći put.

Tanka je granica između preuzimanja odgovornosti za vlastite greške, odluke i emocije i nesvjesnog preuzimanja toga svega za druge. Pa se tako i ja nekad pitam na koju stranu vuče vaga. Jesam li ja grozna osoba ako kažem nekome da, pa onda nakon toga kažem ne, sve ako se pritom i ispričam ako je bila moja greška i dam dovoljno dobar razlog za predomišljavanje. Pitam se, imamo li se mi pravo predomisliti bez dodatnog opravdanja? Ja nekako uvijek pokušam drugoj osobi objasniti cijelu situaciju, onda uslijed svih tih riječi i rečenica skužim da se opravdavam i da doslovno moram tražiti nekoga za razumijevanje i to mi se ne sviđa. Jer se stvarno ne želim morati opravdavati za neke svoje odluke. Ne želim da mi se "oprašta" reći ne samo ako iza toga imam dovoljno dobar razlog (prema tuđem mišljenju). 

I tako sam se ja prošli mjesec uvukla u tu jednu situaciju gdje sam greškom nešto krivo vidjela zbog čega sam isprva rekla DA, i kada sam skužila što sam napravila presjekao me grč u želucu - kako ću sad ja toj osobi objasniti da svoje DA moram pretvoriti u NE? I krenula sam s dugačkim objašnjavanjem i molbom za razumijevanje, opisala svoje fizičke, psihičke i mentalne procese koji su se odvijali unutar mene u tom trenutku, sve za jedan: u redu je, dešava se, sve će biti ok, razumijem te. Nisam to dobila. Umjesto toga sam dobila riječi koje su moj grč u želucu pojačale, ja sam se osjetila dodatno krivom pa sam odlučila stati iza svojeg DA, na svoju štetu, misleći ako se sad predomislim, uništit ću toj drugoj osobi život. 

Dragi moji, mi nismo nikada odgovorni za tuđi život - nikada. Niti su drugi za naš. Toga se treba uvijek podsjećati. I tadašnji NE bi bio dovoljno daleko da ne bi bio u zadnji čas i da možda ne bude toliko bolan. Ali nije ostao na tome, vratio se u DA, a ja sam opet rekla, ok, još ovaj put. U međuvremenu, odvijao se život, stvari su se dešavale, dobila sam još razloga zašto je taj DA trebao ostati NE... No ništa to mene nije fraziralo, ja sam svoju odluku donijela i ona je moja odgovornost (a u mojoj glavi i sreća te druge osobe je moja odgovornost jer ako se ja predomislim, njoj kradem sreću). 

E i onda sam danas, i dobila po nosu od života i posljedično, ne na svoju radost, dala po nosu. I zajeb koji se mogao izbjeći da sam bila hrabra i ostala pri svom NE, dobio je na svojoj veličini. Ali baš. Kad sam to DA trebala potvrditi, prvo sam ga još jednom zacementirala, a onda sam samo usput pitala pitanje koje mi se čak činilo suvišnim kako nisam išla za time da bi povratna informacija uopće mogla biti negativna. Bila je naizgled mala, a meni tako bitna. Kriva sam, nisam se dovoljno informirala na vrijeme, za taj dio stvarno preuzimam odgovornost. No cijela ta situacija mi je bila dovoljna da se zapitam, što si ja to radim? Zašto si ja to radim? Tražim li ja opravdanja za drugu osobu ili za sebe? Je li se uopće radi o toj zadnjoj informaciji ili mi je samo ona trebala da ja sebi dozvolim reći ono NE koje sam htjela još prije mjesec dana... bilo bi manje bolno za obje strane. I onda sam napokon rekla NE prihvaćajući mogućnost da izgubim tu osobu. Pa sam ju onda i izgubila, barem u ovom trenutku, uz izvrsnu lekciju o ljubavi prema samoj sebi. I onda sam otišla plakati pod tuš. Žao mi je. Ajme žao mi je iz puno razloga, ali nije mi žao da sam se stavila na prvo mjesto.

Suludo mi je kako u mojoj glavi funkcionira logika: ja drugima moram dati detaljno objašnjenje kako bih zaslužila njihovo razumijevanje, ali drugima ga dajem bez da me to itko traži u većini slučajeva...za zapitati se, zar ne?

Još jedna zanimljiva stvar se dogodila, shvatila sam kako dolazi do ghostanja jer je jedan dio mene razmišljao da samo nestane bez puno riječi, onako pravo kukavički i pomiri se s automatskim gubitkom. Tako barem ne stavljam u pitanje taj gubitak, odbacim samu sebe i ne moram se bojati hoći li biti odbačena. Izraziti sebe u punoj svojoj istini ponekad je zbilja hrabar čin. Preuzeti odgovornost za svoju krivicu također. Volim davati ljudima drugu priliku, ali nekako uvijek zaboravim da i ja imam pravo na nju. I ja sam samo čovjek.

Čovjek kojoj je nedavno jedna druga osoba, koju jako cijenim i poštujem, iz čista neba onako usput rekla, E Daria, samo da znaš da je jako lijepo što postojiš. Stvarno je čudesno kako nas drugačiji ljudi vide na drugačije načine. Kako li se tek sami vidimo? Pitanje za neki drugi post... 

Tu vas s nekim novim, sretnim suzicama u očima, ostavljam za neko neizvjesno vrijeme.

Do sljedećeg poziva i inspiracije,

Budite svoji,

Daria