Nikad nemoj pisati poruke ljuta, povrijeđena, tužna,…

 … ali možda blog možeš.

Imam te neke svoje ljude u životu, rekla bih većinom žene, ali postoji i pokoji muškarac velikog kapaciteta i razumijevanja da bude tu za mene. Ljude koje smatram prijateljima godinama su mi od velike važnosti i zahvalna sam na njima svaki dan. Svaki dan se podsjećam da je život lakši uz osobe poput njih i da je zato i na one najteže dane vrijedan življenja.

Nedavno sam doživjela mini-breakdown. Nije bio onako snažan niti izražen kao što je znao biti prije jer su me godine rada na sebi dovele do stabilnosti koja mi je prije bila sasvim nepoznata. Ne mogu reći da je život idealan. Život jednostavno je. Sa svime što nosi ili ne nosi. Sa svime što oduzima. Sve što mi se izdešavalo u životu naučilo me kako stajati na vlastitim nogama i biti mirna i unutar oluje. Naučila sam da su gubici prirodan dio života, da bol nije ni dobra ni loša nego je često produžetak ljubavi koji se ne može na druge načine ispoljiti. Naučila sam da oprost nije radi druge osobe, nego radi sebe. Naučila sam da će te ljudi ostaviti kad ne mogu čuti tvoju istinu, a u stvarnosti se ne mogu pomiriti sa svojom vlastitom. Naučila sam da ponekad slomljeno srce treba godine da zacijeli i da ponekad jednostavno nećeš prestati voljeti osobu samo zato što više nije u tvom životu.

Naučila sam puno, ali ponekad se čini tako jako malo. 

Upoznala sam zbilja izuzetno puno ljudi u životu. Nerijetko su se bacale šale na račun jedne od mojih poštapalica: “imam prijatelja koji…” za sve. Trebaš nešto, zovi čovika koji zna čovika. Ali istina je da vas poznajem puno, da sam s puno vas imala barem jednom duboke razgovore. Ja ne znam bivati samo na površini, pa čak i onda kad bi socijalne situacije to zahtjevale. Stvarno ponekad ispadne nered kad nespretnim pitanjima hodam po jajima umjesto da kažem onako kako je, bum-tras-ananas pa ko preživi pričat će! Nered za kojeg se kasnije pitam jesam li mogla drugačije, jesam li mogla to izbjeći, jesam li ja kriva? Uvijek pođem od sebe - sve i kad me netko najviše ikad raspizdi. Jer ako postoji nešto u meni što još uvijek reagira, to sigurno nije uzrokovano nečime izvana. Niti tuđim riječima niti dijelima. Kad smo u miru, nema tog boga koji će nas izbaciti iz tračnica. Kad smo u miru, tek onda istinski možemo imati razumijevanja za tuđe nerazumijevanje.

Ja nisam u miru. Ne u ovome trenutku. Ovaj trenutak je napravljen za pisanje, za izbacivanje ljutnje, tuge i frustracije za sve što trenutno “ne valja”. Za sve što u ovome trenutku je. Za bol odbacivanja od drugoga, za bol koju nanosim sama sebi. Ona bol koja se javi kad shvatim da sam naučila ljude da nemam potrebe i osjećaje. Ne, to nije istina - da sam naučila sebe da moji osjećaji i potrebe nisu bitni. I onda sam se tako ponašala cijeli život dajući drugima prostora da to prihvate kao istinu. Mrzim rečenicu: sama sam si kriva. To nije istina, jer da sam znala bolje, bila bih radila bolje. Sebi (i drugima) sam davala koliko sam znala i mogla. Sve drugo nije bilo osviješteno u tom trenutku (a koliko toga još uvijek nije osviješteno?). I što sad, kako nakon toliko godina uslužnosti i hodanja po jajima preći na iskrenost koja prijeti gubitkom pa čak i najdražih ljudi? Možemo se svi voditi onom: ne trebaju ti takvi ljudi u životu, ali što to znači kad sve što u takvim trenucima želiš i trebaš je upravo razumijevanje i da te osoba ne napusti kad je najteže? 

Doslovno sam prije nekih tjedan, dva, po prvi puta u životu svojim prijateljicama rekla - trebam vas. Trebam vas. Vaše prisutstvo, razumijevanje, vaše uho, vašu mudrost, vaš zagrljaj, vašu ljubav. Također sam im rekla da se ne osjećam kao da imam što za dati nazad, kao da nemam što ponuditi. Doslovno se cijeli život borim s osjećajem manje vrijednosti, a to utječe baš na svaku sferu mog života. Svugdje se potkrade, ponekad tako neprimjetno da tek dosta kasno na vrlo bučan način shvatim, aha, opet mislim da sam roba s greškom. Takav je bio i taj mini break-down s kojim sam započela ovaj post.

Do sad nikad, ali baš nikad nisam poželjela da moja duša nestane. Jedno je kad iz stanja depresije želiš da život prestane, ali duša…duša je u mojim očima vječna, mijenja oblike, ali esenciju zadržava. Znala sam da je otkucalo pet do dvanaest u trenutku kad sam poželjela onako iskreno da mi duša jednom zauvijek jednostavno - prestane postojati! Trebalo mi je tjedan dana samo da se tijelo izvuče iz grčevite loptice u koju se uslijed ove emotivno-psihološke traume stisnulo. Nisam danima mogla potpuno udahnuti, a kamoli osjetiti pozitivnu emociju. To je bio razlog zašto sam pisala svojim ženama - trebam vas. Zbog čega sam toliko zahvalna što imam ljude kojima mogu nešto tako napisati i dobiti potporu, da ne tražim previše, da nisam previše. Osobe koje su ogledalo onog najljepšeg u meni. Osobe koje su jednako zahvalne na mom postojanju kao ja na njihovom. Osobe koje shvaćaju vlastite rane i trigere pa kad se i naljute, neće te ostaviti i napustiti. Osobe koje te vide za sve što jesi, jer toliko je teško biti samo ono pozitivno. Ja nisam samo ono pozitivno i nikad neću biti. Unutar mene ima jednako sjene kao i svjetla. 

Voljela bih ti objasniti da je istina koju vidiš u meni tvoja vlastita, ali ne mogu onda kad nemaš kapaciteta za to. Voljela bih da me ne napustiš. Voljela bih da me vidiš za sve što jesam. Voljela bih da vidiš ljubav koja me vodi u riječima, u dijelima, u bivanju. Voljela bih da znaš da te ne osuđujem, a ako se i to potkrade, da vidiš da nisam, niti mogu biti savršena. 

Učim se tek voljeti unutar svog nesavršenstva zbog čega ću sama sebi oprostiti i kad mi ti ne možeš, čija god greška bila. Obično je greška između dvoje dijeljena, negdje u sredini. Ja ću preuzeti samo svoj dio.

Volim te i kad nemaš kapaciteta, ali volim i sebe kad ga ni ja nemam.

Daria